Ako se stvari posmatraju hladno, bez emocija i političkih simpatija, jedna činjenica se nameće kao gotovo neoboriva – Draško Stanivuković i Jelena Trivić danas predstavljaju najprepoznatljivija i politički najjača lica opozicije u Republici Srpskoj.
Međutim, ono što Stanivukovića dodatno izdvaja nije samo njegova popularnost i politička energija, već i kontinuitet političke lojalnosti opozicionom bloku – nešto što se u domaćoj politici rijetko viđa.
Za razliku od pojedinaca koji kalkulišu, Stanivuković je u ključnim momentima pokazao političku dosljednost. On je svaki put stao iza zajedničkih kandidata opozicije – podržao je i Jelenu Trivić u trci za predsjednika Republike Srpske, ali i Branka Blanušu, jasno pokazujući da mu je zajednički cilj važniji od ličnih ili partijskih ambicija. Upravo ta spremnost da podredi vlastiti politički interes širem opozicionom jedinstvu dodatno jača njegov kredibilitet kod birača.
U političkom ambijentu u kojem građani sve više traže alternativu vlasti SNSD-a, kandidatura Stanivukovića – bilo za predsjednika Republike Srpske ili člana Predsjedništva BiH – imala bi realnu težinu i potencijal da mobiliše širok krug birača. Njegova prednost nije samo u prepoznatljivosti, već i u činjenici da iza sebe ima konkretan politički rad, rezultate i kontinuiranu podršku opozicionim procesima.
U tom kontekstu, prijedlog koji dolazi iz njegovog političkog kruga nije samo logičan – on je i politički zaslužen.
Ali politika u Republici Srpskoj rijetko prati logiku i principijelnost.
Paralelno s tim, ne može se zanemariti činjenica da Srpska demokratska stranka (SDS) i dalje ostaje najjača opoziciona stranka u organizacionom smislu. Njihova terenska mreža, infrastruktura i biračka baza predstavljaju faktor bez kojeg je teško govoriti o ozbiljnom izbornom rezultatu.
I upravo tu dolazimo do ključnog političkog pitanja.
Da bi opozicija imala stvarnu šansu, SDS bi morao napraviti iskorak i podržati kandidata koji ne dolazi iz njihovih redova – prije svega Stanivukovića, koji ne samo da ima najveći politički momentum, već je i već dokazao da zna stati iza drugih kada je to bilo potrebno.
Pitanje koje se nameće jeste – da li su sada spremni uzvratiti istom mjerom?
Stanivukovićev politički blok očigledno računa na momentum koji je građen godinama. Njegova popularnost nije rezultat trenutnog trenda, već dugotrajnog rada, prisutnosti među građanima i jasne političke poruke.
Za razliku od mnogih, on nije samo tražio podršku – on ju je i davao. Upravo zbog toga danas ima legitimitet da očekuje podršku drugih opozicionih aktera.
U politici, povjerenje i dosljednost nisu česte kategorije. Kada se pojave, postaju ključna prednost.
Situaciju kao i obično komplikuje Nebojša Vukanović, koji je sam sebe kandidovao za člana Predsjedništva BiH. Njegova pozicija dodatno fragmentira opozicioni prostor i smanjuje šanse za jedinstven nastup.
To u praksi znači da opozicija vodi više paralelnih borbi – jednu protiv vlasti, a nekoliko unutar sebe, a ko su otežavajući faktori jasno je vidljivo.
Predstojeći sastanci u Banjaluci biće pravi test – ne samo ko će biti kandidat, već ko je spreman da pokaže političku širinu. Stanivuković je, kroz svoje prethodne poteze, već pokazao da je spreman na kompromis kada je to bilo u interesu opozicije.
Sada je red na drugima.
Neumoljiva matematika
Jer politička matematika je jasna: podijeljena opozicija nema snagu da ugrozi SNSD.
Zato se sve svodi na jedno pitanje – hoće li oni koji su ranije imali podršku sada biti spremni da je uzvrate?
Ako odgovor bude negativan, onda će i izborni rezultat, kao i mnogo puta do sada, biti poznat mnogo prije nego što kampanja ozbiljno počne.
Banjaluka24-Avaz